DURATOVCI

Ni sada nakon toliko godina provedenih daleko od mog sela, ne prođe dan, a da ne pomislim na Duratovce. Selo smješteno na uzvisini kotorvaroške doline. Površinski veoma rasprostranjeno, brojilo je oko stotinjak kuća, tako podijeljeni na tri dijela; Gornje selo, Donje selo i Lug. Bili smo veoma složni i sretni. Općina i grad Kotor Varoš, kojem su pripadali Duratovci udaljeno je cca. 30 km od Banja Luke. Rijeka Vrbanja, koju je Ljubinko Šipura – Bucko tako lijepo spomenuo u svojoj pjesmi Kotor Varoš, bila je ukras grada. Mirno je protjecala kroz Kotor Varoš i ulijevala se u Vrbas. Duratovci su bili udaljeni cca. 3 km od centra grada. Selo poznato po voćnjacima, šljivicima i dobrom izvorskom vodom s Javora.

Najljepše je bilo u proljeće, kada bi procvali voćnjaci i šljivici, selom bi se sirili mirisi, a pogledi putnika s ceste, Slatina – Zabrđe prema Banjaluci zadivljeno bi se zaustavljali na bijelim i ružičastim bojama cvjetova kroz koje su se nazirali samo crveni krovovi naših kuća. Sa obližnjih brda i šume Marnovca spuštao se blagi vjetrić raznoseći cvrkute ptica i mirise poljskoga cvijeća. Bistar i hladni šumski potok Marnovac bio je kao neka granica sa susjednim selom Ravne www.ravnehome.com nakon svog dužeg toka u Lugu se spajao sa Marića potokom da bi se na kraju ulijevali u Vrbanju.

U Duratovcima je uvijek bilo mnoštvo mladeži i djece. Iz svake kuće se mogla ćuti pjesma. Zime su nam bile posebno drage, jer se malo radilo, a dosta družilo i uživalo u zimskim radostima koje je snijeg donosio. Noću bi se okupljali na sijelima i maštali o božićnim praznicima.

Sve to krasno vrijeme trajalo je dok se u našoj svakodnevnicu nisu pojavili politički problemi (rane 90-te godine), zbog kojih su mnogi mještani Duratovaca, a i ostalih sela Kotor Varoša prisilno morali napustili svoje domove i u koje se do danas nisu imali prilike vratiti.

Kada sam nakon toliko godina ponovo došao u Kotor Varoš i vidio svoje selo Duratovce, nisam se mogao snaći. Svu ljepotu moga sela Duratovaca zapamtio sam unatoč tome što sam ga napustio kao dječačić. Kada sam došao nakon svih neprilika i nepopularnih događanja u nadi da oživim sjećanja na moje selo koje nosim u srcu, ipak to nije bilo moguće. Moje selo Duratovci izgledalo je kao da spava, a neki čudan mir se osjeća i umjesto moje braće, rođaka, prijatelja, susjeda, umjesto njihova glasa pozdravlja me tužni šum vjetra iz naših šljivika. A naš potok i dalje žubori i čuva uspomene na drago selo, ljude i sjećanja, koja ni vrijeme provedeno u tuđini ne mogu izbrisati.